The word(s) "povik" appears 24 time(s) in 23 verse(s) in Quran in Bosnian (Besim Korkut) translation.

(1) I kad Talut vojsku izvede, reče: "Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je." I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: "Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!" Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: "Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!" – A Allah je na strani izdržljivih.

(2) Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: "Kako će Allah oživiti ove što su pomrli?" I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživi i zapita: "Koliko si ostao?" – "Dan ili dio dana" – odgovori. "Ne" – reče On – "ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga – da te učinimo dokazom ljudima – a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo." I kad njemu bi jasno, on povika: "Ja znam da Allah sve može!"

(3) Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!" – povika on – "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se.

(4) Kad Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su onī među njima koji nisu vjerovali – povikali: 'Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!'

(5) Glavešine naroda faraonova povikaše: "Ovaj je, doista, vješt čarobnjak,

(6) "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova" – povikaše,

(7) A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?" – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje" – reče Harun – "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili."

(8) "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – povikaše oni. – "Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."

(9) "A zar ti nismo zabranili da ikoga primaš?" – povikaše oni.

(10) "O Harune" – povika Musa – "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali,